Piše: Marina Balažev, specijalizantica TA, smjer psihoterapija
Prisjetite se odnosa ili situacija koje su vam zahtjevne i u kojima se ponavljaju stvari s kojima niste zadovoljni. Kad se nađemo u takvim situacijama, u kojima nam se čini da trošimo puno energije a ne uspijevamo riješiti problem, često je slučaj da smo (nesvjesno) odabrali oblik pasivnosti koji ne vodi k rješenju.
Transakcijska analiza definira pasivno ponašanje kao svako ponašanje u kojemu se otpisuju vlastiti kapaciteti i sposobnosti.
U transakcijskoj analizi govorimo o 4 pasivna ponašanja a pasivnost se ogleda u sljedećem:
– ne vode ka istinskom rješenju
– otpisuju dio kapaciteta i realiteta
– održavaju situaciju bespomoćnosti
Četiri pasivna ponašanja
1. Ne činiti ništa
Ovdje nije riječ o svjesnoj odluci da po pitanju nekog problema ne činimo ništa. Riječ o situacijama koje se mogu prepoznati po jako puno „Ne znam“.
Primjer: Klara
Prijateljica pita Klaru želi li ići u kino, U tom trenu se kod Klare pokrenu procesi kojih može i ne mora biti svjesna (npr. ljutnja jer prijateljica uvijek kasni, ili uvrijeđenost jer ju prijateljica nije zvala na rođendan itd.). I umjesto da jasno kaže želi li ići u kino ili ne, Klara se osjeća „zaglavljeno“ i kaže „Ne znam“. U tom trenu njoj se čini da stvarno ne zna želi li u kino ili ne.
Osobe koje zapadnu u ovakav oblik pasivnosti često sebe doživljavaju (na nesvjesnoj razini) kao nekompetentne, da ne mogu misliti ili da ne mogu riješiti ono što se događa u odnosu, a što ispliva svaki put kad druga strana nešto predloži.
„Ne znam“ ne rješava niti mogući problem koji postoji u odnosu ni pitanje (u ovom slučaju) odlaska u kino.
2. Prevelika adaptacija
Primjer: Ivana
Marko ulazi u stan i prije nego što je skinuo jaknu do kraja Ivana je već otišla u kuhinju pristaviti kavu, jer zna da on voli popiti kavu nakon posla.
Ili: mama
Andrea se vraća doma nakon putovanja a mama je pripremila juhu, jer zna da Andrea najviše voli juhu kad je umorna.
Iako često vjerujemo da ovakve postupke radimo iz ljubavi riječ je o pasivnom ponašanju jer nisu usklađeni s realitetom. U dinamici osobe koja je previše adaptirana nedostaje provjera realiteta – zapitati drugu osobu što želi kao i oslušnuti sebe i vlastite potrebe.
Kada je netko previše adaptiran, tada postupa u skladu s onim što vjeruje da su želje druge osobe bez da provjeri je li to stvarno tako.
Iako previše adaptirana osoba vjeruje da razmišlja (za razliku od osobe u primjeru Ne činiti ništa), ovdje nije riječ o točnom razmišljanju nego o postupanju po uvjerenjima koje ima o drugima. Kažemo da je proces razmišljanja kontaminiran uvjerenjima.
Osoba koja je previše adaptirana otpisuje svoju sposobnost da ima opcije i opciju da ih istraži, jer automatski slijedi ono za što vjeruje da druga osoba želi.
3. Agitacija
Primjer: student
Predavanje je dosadno, predavač govori nerazgovjetno i teško ga je pratiti.
Nakon nekog vremena student se „isključuje“ počinje mahati nogom, ili lupkati, zabavite se mobitelom i slično.
Pokazuje znakove agitacije. Neugodu koju je osjetio od dosade, nerazgovjetnog predavanja i sl. kanalizira u repetitivnu beskorisnu aktivnost.
Kada bi stvarno bio aktivan u rješavanju problema, tada bi npr. zamolio profesora da ponovi što je rekao, otišao s predavanja i slično.
Puno navika koje mnogi od nas imaju su, u biti, oblik agitacije. Grickanje noktiju, pušenje, kompulzivno prejedanje itd.
4. Onesposobljavanje i nasilje
4. A Onesposobljavanje
Primjer: majka
Marija je u kasnim tridesetima, živi s majkom o kojoj brine. Majka jest starija ali joj u biti ništa ne fali. U jednom trenu Marija upozna muškarca i odluči započeti život s njim i to najavi i majci. Nekoliko dana kasnije majka pada u krevet. Ide od pretrage do pretrage ali liječnici ne nalaze ništa. Marija, počinje osjećati ogromnu krivnju jer je rekla da će se odseliti.
Majčino ponašanje u ovom primjeru je onesposobljavanje. U unutarnjoj dinamici je uvjerenje da ne može sama (iako u realitetu nije tako te ima kapacitete). Vjeruje da je potrebno da se netko drugi brine o njoj.
Onesposobljavanje nekada može biti u obliku psihosomatskih bolesti (kao u ovom primjeru) ali i u obliku mentalnog sloma, zlouporabe droge ili alkohola i slično.
4. B Nasilje
Primjer: Robert
Robert se posvadio s djevojkom. Ovo nije prva takva svađa i već mu je dosta da mu svaki put prigovara za sve što je ikada krivo učinio i da u svakoj prepirci ona izvlači stvari od prije pet godina. Otišao je do birca i nakon nekoliko pića ljutnja nije popuštala i još na sve to i konobar je bio bezobrazan pa je Robert zavitlao stolicom i porazbijao šank.
Na prvu se može činiti neobičnim da nasilje nazivamo pasivnim ponašanjem. No, pasivno je u smislu da nasiljem Robert nije riješio problem koji ima u odnosu s djevojkom. Otpustio je energiju i na NE OK način usmjerio na druge. Kao da na neki način (nesvjesno) želi prisiliti okolinu da riješi njegov problem.
U kontekstu nasilja, onesposobljavanje iz ranijeg primjera se može promatrati i kao oblik nasilja prema sebi.
Zaključak
U kojim situacijama kod sebe prepoznajete pasivna ponašanja? Kako biste tu situaciju razriješili razmišljanjem iz svojeg Odraslog a ne iz nemoćnog Djeteta?
Literatura:
Stewart, I, &Jones, V. (1987): TA Today, A New Introduction to Transactional Analysis, Lifespace Publishing
