piše: Maja Baksa, edukantica transakcijske analize, smjer psihoterapija
Transakcijska analiza je psihoterapijski pravac koji daje razumljive koncepte i modele za bolji samouvid te analizu. Od svojih početaka doživjela je transformacije kako bi mogla cjelovitije obuhvatiti i pojasniti što se događa s pojedincima, njihovim odnosima s drugim ljudima, kao i što se događa u komunikaciji, interakciji, ljudskom ponašanju. Jedan od koncepata koji nam daju uvid u same sebe, u naša ograničenja, u naš dosadašnji način funkcioniranja, jest tzv. koncept zabrana.
Zabrane su verbalne i neverbalne poruke koje smo dobili u djetinjstvu od svojih roditelja i/ili roditeljskih figura. Oni su nam zabrane dali kako svjesno, tako i nesvjesno. Neke zabrane su imale funkciju – kao npr. održati nas živima, omogućiti da ostvarimo odnose i sl., no neke zabrane su nam možda dane kao rezultat nošenja naših roditelja s vlastitim izazovima ili izazovnim situacijama u odnosu s nama. Isto tako, možda smo sami sebi kao djeca zadali zabrane, zbog nekih zaključaka koje smo donijeli, a koji su nam omogućili da preživimo – tada, kad smo bili djeca.
Postoji 12 zabrana koje se, prema nekim autorima, neprekidno ponavljaju, a sve zabrane počinju sa “Nemoj”. U nastavku su POJEDNOSTAVLJENI primjeri ovih KOMPLEKSNIH koncepata koji imaju puno veću dimenziju od 1-2 rečenice pojašnjenja ili primjera.
“Nemoj postojati!” (zabrana na postojanje) – česta među ljudima koji razmišljaju o samoubojstvu, ljudima koji se osjećaju bezvrijedno, beskorisno ili nevrijednima ljubavi. Moguće je da su ti ljudi u djetinjstvu odbacivani uz neke suptilne znakove od svojih roditelja i/ili roditeljskih figura.
“Nemoj biti svoga spola!” – ovu zabranu mogu prenijeti roditelji koji imaju npr. dječaka, a željeli su djevojčicu. Zabrana se može čak odraziti i u izboru imena djeteta.
“Nemoj biti dijete!” – česte su poruke roditelja djetetu kao npr. “Nisi više beba… Nisi više mali/a…”, a nerijetka je ova zabrana koju dijete samo sebi daje u disfunkcionalnoj obitelji – npr. dijete razmišlja i može donijeti odluku: “Mama i tata se svađaju, ja moram biti odrastao/odrasla da posložim situaciju.”
“Nemoj odrasti!” – suprotno od prijašnje zabrane, ovu zabranu mogu dati roditelji uz riječi npr. “Tko je moj mali dobar dječak” ili “Ti si moja beba”. Isto tako, ovu zabranu često dobija najmlađe dijete u obitelji.
“Nemoj uspjeti!” – osobe koje imaju ovu zabranu mogu raditi naporno, a zatim u nekom krucijalnom trenutku nevjesno učiniti nešto što će potvrditi zabranu. Npr. student s ovom zabranom može se truditi i sve zadatke raditi uspješno i na vrijeme, ali kada dođe vrijeme ispita, vjerojatno će doći do (ne)svjesne samosabotaže, kao npr. izlazak sa ispita ili može zaboraviti predati neki važan seminar i sl.
“Nemoj!” – ova opća zabrana poručuje: “Nemoj ništa raditi, jer sve što radiš je toliko opasno da ćeš biti sigurniji ukoliko ne radiš ništa”. Često dolazi od roditelja koji su prezaštitnički nastrojeni, konstantno zabrinuti i/ili su možda sami proživjeli neke traume ili imali ovakav model vlastitih roditelja.
“Nemoj biti važan/-na!” – često kod ljudi koji imaju npr. veliku tremu od javnog nastupa. Ili koji se ne usude biti vođe. Od svojih roditelja ili roditeljskih figura možda su dobili poruke u stilu “Nemoj se praviti važan/na!” ili su zbog okolnosti sami zaključili da oni nisu (sad) važni.
“Nemoj pripadati!” – ova zabrana može se detektirati kod ljudi kojima su u djetinjstvu govorili da su drukčiji. Isto tako, roditelji mogu biti model za ovu zabranu, ukoliko su sami društveno neprilagođeni.
“Nemoj biti blizak!” – ova zabrana može se odnositi na fizičku bliskost i/ili emocionalnu bliskost. Dijete je možda vidjelo distancirane roditelje s malo fizičkog kontakta te usvojilo ovaj obrazac, a ova zabrana može biti prenošena i tijekom generacija u obiteljima u kojima ljudi ne pričaju o svojim osjećajima.
“Nemoj biti dobro!” (“Nemoj biti zdrav/-a!”) – ova zabrana može se detektirati uza sljedeći primjer: dijete želi pažnju od roditelja, no ne dobiva je. Dijete se zatim u nekom trenutku razboli i roditelji se brinu za dijete, među ostalim dajući mu i pažnju. Dijete zaključuje da će, kada bude bolesno, boležljivo, odnosno kada tako bude djelovalo, dobiti pažnju roditelja.
“Nemoj misliti!” – ovu zabranu može dati roditelj izjavama kao npr. “Baš si mi neki pametnjaković!” ili uz model “Manje razmišljaj – više radi!” Osoba koja ima ovu zabranu, pri pojavi problema možda će se zbuniti, smrznuti, teže će joj biti pronaći rješenje problema.
“Nemoj osjećati!” – ova zabrana može se odnositi na određene osjećaje/emocije. Ona je i kulturološki fenomen – iz generacije u generaciju dječaci su odgajani da ne osjećaju strah ili tugu (“Dječaci ne plaču” i sl.), dok je djevojčicama često bila upućivana zabrana na ljutnju (“Budi dobra djevojčica, nemoj se ljutiti” i sl).
Iako ih većinu nismo sami odabrali – barem ne svjesno – upoznavanje ovih 12 zabrana te osvještavanje koje su nam bliske tj. aktivne, može biti točka polazišta za bolje upoznavanje sebe, svoga dosadašnjeg funkcioniranja i/ili komuniciranja. Za svaku zabranu postoji dozvola koju možemo dobiti (npr. od psihoterapeuta koji će nam pomoći detektirati zabrane) ili koju možemo sami sebi dati (samouvid, rad na sebi). Osvještavanje tih “aktivnih” zabrana i rad na njima može nam donijeti promjenu koju želimo postići, može nam biti vrijedan alat u postizanju cilja koji smo zacrtali te doprinijeti kvaliteti našeg života.
Prvi put objavljeno na portalu Equilibra.
Literatura:
Ian Stewart, Vann Joines: TA Today – A New Introduction to Transactional Analysis, Lifespace Publishing, Nottingham, U.K. and Chapel Hill, North Carolina, USA, 1987