Photo by Wolfgang Weiser on Unsplash
Psihoterapija je, između ostalog, i interakcija dviju osoba (ili više osoba ako je u pitanju bračna ili grupna psihoterapija). Kako svatko od nas ima iskustva u različitim oblicima interakcija na osnovu tih iskustava gradimo očekivanja i o svim idućim interakcijama uključujući i psihoterapiju.
Tako često u psihoterapiji očekujemo odnos koji nalikuje prijateljskom odnosu. Iako psihoterapijski odnos nije neprijateljski, on nipošto ne bi trebao nalikovati prijateljskom. Psihoterapijski odnos ima svoje specifičnosti koje ga razlikuju od svih drugih odnosa i ako se one naruše, narušava se i psihoterapijski proces.
Evo nekoliko situacija koje se u psihoterapijskom procesu mogu činiti logičnima pa čak i ugodnima ali koje u stvari narušavaju proces.
Dobivamo samo emocionalnu podršku
Često možemo čuti nešto poput ovoga: “Meni ne treba psihoterapija, ja se ispričam s prijateljicama pa mi bude bolje”. Bilo da nas nešto frustrira, bilo da smo tužni, imamo problem na poslu ili u odnosu i slično, olakšanje i emocionalnu podršku možemo dobiti od prijatelja i zato su prijateljski odnosi iznimno važni za kvalitetu našega života. Međutim, ako je emocionalna podrška jedino što dobivamo u psihoterapijskom procesu tada to ne vodi promjeni ni poboljšanju i tada se to ne može nazvati psihoterapijom.
Iako je cilj svakog psihoterapijskog pravca pomoći nekomu tko se bori s poteškoćama, način na koji se razumiju poteškoće, način na koji se razumije kako je do njih došlo te što je odgovarajuće rješenje uvelike se razlikuje. Razlike postoje zato što postoje tri ključne teorijske paradigme* (Fleuridas & Krafcik,2019) iz kojih su nastali psihoterapijski pravci a to su psihoanaliza i njezini različiti pristupi poput lacanovskog, kleinijanskog itd., te iz psihoanalize nastale različite psihodinamske psihoterapije poput TFP, IDTAP – interpretativno dinamske transakcijske analize, grupne analiza itd.; bihevioralna i iz nje nastale različite kognitivno bihevioralne psihoterapije, EMDR i dr.; humanističko-egzistencijalna koja je u podlozi gestalt psihoterapije, terapije usmjerene na klijenta, psihodrame, integrativne psihoterapije, nekih pravaca unutar transakcijske analize itd.
(*Postoje još i obiteljske terapije (sistemski pristupi) i transpersonalni tip psihoterapija, no za potrebe ovog teksta ostat ćemo pri tri spomenute paradigme.)
Kao što se vidi iz gore spomenutog neki pristupi unutar transakcijske analize su psihodinamski, dok su neki drugi bliži humanističko-egzistencijalističkoj paradigmi. Transakcijaska analiza se razvijala pod utjecajem različitih paradigmi iako su njezini korijeni kako ih je postavio Berne psihodinamski. U ‘Minimal basic science curriculum for clinical membership in the ITAA’, (ITAA Education Committee, 1969) Berne eksplicitno navodi da TA psihoterapeut mora imati osnovno razumijevanje psihoanalitičke teorije (Widdowson, 2024). Također, u u svojim radovima, i razrješenje konfuzije ego-stanja Djeteta i izlječenje scripta Berne opisuje kroz psihoanalitičke termine – dekonfuziju se može postići jedino kroz psihoanalitičku interpretaciju (Berne, 1961/1973).
Dakle, kada govorimo o onomu što se popularno naziva “dubokim radom”, preciznije rečeno ako govorimo o proradi nesvjesnih sadržaja, unutarnjih konflikata, dekonfuzije i postizanju integracije ličnosti, tada znači da smo u nekom od psihodinamskih terapijskih pravaca.
Psihoterapijski proces unutar takvog pristupa temelji se i na osvješćivanju i proradi nesvjesnih konflikata. Terapeut razumije da su problemi s kojima se susrećemo u odrasloj dobi, posljedica neadekvatno prorađenih nekih razvojnih faza (Boswell et al., 2010) i u radu s klijentima, razlikuje se uzrok problema od simpotma. Fokus je, u dogovoru s klijentom, na rješavanju uzroka problema a ne na utišavanju simptoma. U ovakvom tipu terapijskog procesa naglasak je na istraživanju unutranjih sdržaja, razumijevanju i razrješenju konflikata a emocionalna podrška nipošto nije glavnina procesa.
Kada u psihodinamskom psihoterapijskom procesu dođe do toga da klijent ima intezivnu potrebu za emocionalnom podrškom, (da se na terapijskima susretim ventilira ali ne želi ništa više od toga) psihoterapeut će istražiti što se događa i zašto klijent od psihoterapije želi nešto što može dobiti od prijatelja. Odnosno, zašto klijent, nesvjesno, pokušava psihoterapijski proces pretvoriti u prijateljski.
“Sve može” – nema jasnog psihoterapijskog okvira
Bez obzira kako se zvao psihoterapijski pravac unutar kojeg naš psihoterapeut radi, ako od terapije želimo “duboki rad” a psihoterapeut nema jasan psihoterapijski okvir (engl. therapeutic frame) neki se nesvjesni sadržaji nikada neće moći proraditi. Stručnim terminima govoreći možemo reći da samo strukturirani okvir uspostavljen terapijskim ugovorom stvara terapijsko okruženje koje omogućuje aktivaciju određenih pacijentovih unutarnjih sadržaja unutar odnosa između pacijenta i terapeuta (Yeomans, Levy, & Caligor, 2013).
Psihoterapijski okvir je jasna struktura, jasne granice i jasni uvjeti (plaćanje, izostanci, povjerljivost itd.) kao i jasno definirane obveze i odgovornosti koje psihoterapeut i klijent dogovaraju. Iako se na prvu može činiti kao sloboda ili veći izbor ako imamo opciju otkazivanja terapijskog susreta, ili ako možemo imati manji broj sesija ovisno o obvezama ili raspoloženju i sl., slab psihoterapijski okvir djeluje negativno na terapijski proces. Dakle što je više “slobode” to će manje nesvjesnih sadržaja biti dostupno za proradu. Posebice je važna frekvencija susreta jer rijetki psihoterapijski susreti (ako su rjeđe od jedan put tjedno) mogu promijeniti dubinu, kontinuitet i simboličku kvalitetu terapijskog procesa jer psihodinamski rad u velikoj mjeri ovisi o kontinuiranom emocionalnom odnosu između pacijenta i terapeuta tijekom vremena (Freedman et al., 1999).
Terapeut započinje i vodi razgovor
Ako nas nešto akutno muči, na primjer svađa s partnerom, nesporazum s kolegom, stres i slično, tada jedva čekamo psihoterapiju kako bismo sve to podijelili. S druge strane, ako nas ništa akutno ne muči, početak psihoterapijskog susreta može se činiti teškim ili neugodnim: sjednemo, ne znamo što bismo rekli i mučimo se s tišinom. Tada se terapeutovo pitanje može činiti kao olakšanje. I dok je u većini drugih odnosa prekidanje (neugodne) tišine dobrodošlo u psihoterapijskom procesu terapeutovo popunjavanje tišine, ne doprinosi procesu zato što zaustavlja slobodne asocijacije. Slobodne asocijacije u stvari znače da klijent može podijeliti bilo što. Slobodne asocijacije su važne jer pomažu smanjiti svjesnu kontrolu i obrambeno filtriranje. Kada u psihoterapiji govorimo spontano tada ponavljajuće teme, nesvjesni konflikti, želje, strahovi, transferni obrasci i obrane postaju vidljiviji unutar terapijskog odnosa i mogu se proraditi (Hristeva, 2018; Rabeyron & Massicotte, 2020). No, ako psihoterapuet započinje razgovor tada, unatoč olakšanju kojeg možda osjećamo, sprječava proradu naših nesvjesnih sadržaja. Zato je jedan od najvažnijih psihoterapeutovih kapaciteta – kapacitet za holding (Winnicott, 1960/1965a, 1960/1965b; Bahn, 2022) – terapeut mora imati kapcitet izdržati i tišinu da bi osigurao emocionalni prostor za druge klijentove sadržaje.
Zaključak:
“Kvaliteta odnosa između klijenta i terapeuta je središnja značajka učinkovite psihoterapije” (Hargaden & Sills, 2002.) a psihoterapijski okvir čuva taj odnos. Važno je i znati da psihoterapijski odnos nije i ne treba biti poput drugih odnosa. Za razliku od drugih odnosa, psihoterapijski odnos ima definiranu svrhu i jasne granice; kada postane osoban ili neterapijski, postoji rizik od štete ili narušavanja tretmana (Celenza, 2007).
Marina Balažev
Literatura:
Bahn, G. H. (2022). Understanding of holding environment through the trajectory of Donald Woods Winnicott. Soa Chongsonyon Chongsin Uihak, 33(4), 84–90. https://doi.org/10.5765/jkacap.220022
Berne, E. (1961, 1973). Transactional Analysis in Psychotherapy. The Classical Handbook to its Principles. New York: Grove Press, Inc.
Boswell, J. F., Castonguay, L. G., & Pincus, A. L. (2010). Schools of psychotherapy and the beginnings of a scientific approach. In D. H. Barlow & P. E. Nathan (Eds.), The Oxford handbook of clinical psychology (pp. 98–127). Oxford University Press. https://doi.org/10.1093/oxfordhb/9780195366884.013.0006
Celenza, A. (2007). Sexual boundary violations: Therapeutic, supervisory, and academic contexts. Jason Aronson.
Fleuridas, C. & Krafcik, D. (2019). Beyond Four Forces: The Evolution of Psychotherapy, SAGE Open, , vol. 9(1), pages 21582440188, January.
Freedman, N., Hoffenberg, J. D., Vorus, N., & Frosch, A. (1999). The effectiveness of psychoanalytic psychotherapy: The role of treatment duration, frequency of sessions, and the therapeutic relationship. Journal of the American Psychoanalytic Association, 47(3), 741–772. https://doi.org/10.1177/00030651990470031001
Hargaden, H. and Sills, C. (2002). Transactional Analysis. A Relational Perspective. London: Routledge
Hristeva, G. (2018). A Searchlight on the Road to Freedom: Why Do We Still Need Free Association? Psychoanalytic Inquiry, 38(6), 435–445. https://doi.org/10.1080/07351690.2018.1480229
Rabeyron T and Massicotte C (2020) Entropy, Free Energy, and Symbolization: Free Association at the Intersection of Psychoanalysis and Neuroscience. Front. Psychol. 11:366. doi: 10.3389/fpsyg.2020.00366
Widdowson, M. (2024). TA 100 Key Points. Second edition. London: Routledge
Winnicott, D. W. (1965a). Psychiatric disorder in terms of infantile maturational processes. In D. W. Winnicott, The maturational processes and the facilitating environment (pp. 230–241). International Universities Press. (Original work published 1960)
Winnicott, D. W. (1965b). The theory of the parent-infant relationship. In D. W. Winnicott, The maturational processes and the facilitating environment (pp. 37–55). International Universities Press. (Original work published 1960)
Yeomans, F. E., Levy, K. N., & Caligor, E. (2013). Transference-focused psychotherapy. Psychotherapy, 50(3), 449–453. https://doi.org/10.1037/a0033417
